Uvod u metafiziku (odlomak)
U doba prvog i mjerodavnog razvoja zapadnjačke filosofije kod Grka, kroz koje je zaista započinjalo ispitivanje bića u cjelini, nazvano je biće fysis-om. Ova grčka osnovna riječ za biće obično se prevodi s ''priroda'' [die Natur]. Upotrebljava se latinski prijevod natura, što zapravo znači ''rađanje'', ''rođenje''...
Što, pak, kazuje riječ fysis? Ona kazuje ono što izrasta iz sebe (na primjer rast neke ruže), razvijanje koje se otvara, u takvome razvijanju prelaženje u pojavu i u njoj zadržavanje i ostajanje. Leksički fyein znači rasti, dovoditi do rasta. No što znači rasti? Podrazumijeva li to samo količinsko povećavanje, postajanje višim i većim?
To fysis kao ići-uzgor [izrastati] može se razabrati svugdje, na primjer u nebeskim pojavama (rađanje sunca), u uzburkanosti mora, u rastu biljaka, i proizlaženju životinje i čovjeka iz utrobe. Ali fysis nije istoga značenja s onim pojavama koje mi danas još uračunavamo u ''prirodu''. To izrastanje i u-sebi-iz-sebe-izdizanje ne smije se uzimati kao jedna pojava koju mi opažamo među drugim pojavama bića. To fysis je sam bitak uslijed kojega biće tek postaje i ostaje opazivo...
Otuda fysis izvorno podrazumijeva kako nebo tako i zemlju, kako kamen tako i biljku, kako životinju tako i čovjeka i ljudsku povijest kao djelo ljudi i bogova, naposljetku same bogove u udesu... Fysis je iz-dizanje, samoproiznošenje iz onoga što se skriva i tek tako uvođenje u stanje toga što se skriva.
Ali ako se pak, kako se to većinom zbiva, fysis razumije ne u izvornom smislu, nego u kasnijem i današnjem značenju kao priroda, i ako se osim toga još kao temeljna pojava prirode postave procesi gibanja materijalnih stvari, atoma i elektrona, naime ono što novovjeka fizika istražuje kao fysis, onda se početna filosofija Grka pretvara u neku filosofiju prirode, u neko predstavljanje svih stvari po kojem su one zapravo materijalne prirode. Početak grčke filosofije doima se onda – kao što to po svakidašnjem razumu neki početak i treba da bude – poput onoga što mi, opet latinski, označavamo kao primitivus. Grci tako postaju u principu neka bolja vrsta Hotentota u odnosu spram kojih je novovjeka znanost beskrajno daleko napradovala. Nećemo se posebno obazirati na svu besmislenost koja leži u tom shvaćanju početka zapadnjačke filosofije kao nekog primitivnog početka...
Cjelinu bića nazivaju Grci fysis. Samo usput napominjemo da već unutar grčke filosofije ubrzo nastaje neko sužavanje te riječi, premda njeno izvorno značenje ne iščezava iz iskustva, znanja i držanja grčke filosofije. Još kod Aristotela odjekuje znanje o izvornom značenju kad govori o temelju bića.
Ali to sužavanje fysis-a u pravcu onoga što je ''fizičko'' nije se zbivalo na taj način kako mi današnji filosofi to sebi predstavljamo. Mi tome fizičkome suprotstavljamo ono ''psihičko'', duševno, oduševljeno, živo. A sve to, po Grcima, i kasnije još spada u fysis. Kao suprotno istupa ono što Grci nazivaju thesis, [dakle ''teza'', postavka], postavljanje, ustavljanje [ustav], ili nomos, zakon, pravilo...
Fysis se iz te antiteze sužava na tehne – što ne znači ni umjetnost ni tehniku, nego neko umijeće, umješno raspolaganje u pogledu slobodnog planiranja, i uređivanja, i ovladavanja uređajima. To tehne je proizvođenje, izgrađivanje, kao umješno pro-iz-nošenje. (Ono što je u biti isto u fysis i u tehne može se razjasniti samo u nekome posebnome razmatranju.) Ali je suprotni pojam onome fizičkome ipak ono što je povijesno, naime neko područje bića koje Grci ipak razumijevaju u smislu izvorno dalje pojmljenog fysis-a. A to sa nekim naturalističkim shvaćanjem povijesti nema ni najmanje veze. Biće u cjelini je fysis.
